Search

Let Me Entertain You…

…and I’ll let you to have fun

Prva riječ, odnosno pridjev, koju vežem uz svoje djetinjstvo je - sretno. Možda zvuči kao otrcani klišej, ali tako je stvarno bilo. I prilično sam rano shvatila kako imam sretan život, kako je smisao života živjeti, te cijeniti male i velike stvari u životu. I dok neki i dan danas ne kuže da su sretniji od najmanje 90% svjetskog pučanstva, ja sam već u višim razredima osnovne to naučila, a najjača je stvar što mi to nitko nije rekao, već sam do te spoznaje došla sama.

Ne, nisam bila nikakav guru. Nisam bila manje djetinjasta od svojih vršnjaka. Bila sam jedno normalno, sretno dijete. Normalno podrazumijeva i ona psihička stanja kada najradije ne bi izišao iz kuće, kada te starci ne kuže, i kada je svim tvojim frendovima bolje nego tebi. Ali moj je mozak programiran da pamti samo dobro, a da ono loše(ne u pravom smislu te riječi- jer loše je bilo kada nisi smio van, nisi bio pozvan na rođendan ili nisi imao najnoviju igračku/modni detalj/role) izvrne do te mjere da postane smiješno.

Možda i vi imate osobu koja vam nije najbolji prijatelj, s kojom se možda i ne krećete u istim društvima i koja je po nekim stvarima bitno drukčija od vas. Ali to je osoba s kojom se svaki puta kad se sjetite vašeg djetinjstva smijete do suza i s kojom dolazite do spoznaje kako je ključna stvar za vaš daljnji život i oblikovanje vaše osobe ni više ni manje nego djetinjstvo, u mom slučaju sretno i bezbrižno, u pravom smislu tih riječi.

Sve je ovo bio zapravo uvod u mali podsjetnik na stvari koje su se provlačile kroz osnovnu školu, stvari naizgled skroz nebitne, glupave, smiješne. Ali to su one stvari kojih kad se sjetim izmame osmijeh na lice, svjesna da nisam jedina koja ih pamti.

• Crtići, ah, crtići… Graškograd, Cipelići, Snješko Bjelić, Nogalo, Ernest, A je to, Baltazar, Scooby Doo, Dexterov loboratorij, Sailor Moon, Štrumpfovi, Majstor Fantač, Vatrogasac Sam, Leteći medvjedići, Tom i Jerry…Neki od njih su stekli već kultni status:-)
• Glazbeni idoli naše mladosti: Pink, Britney Spears, Spice Girls, Backstreet Boys… Nemojte se smijati, nije baš lako ispovijedati o ovom:-)
• Ništa bez televizijskih simpatija, frajera sa tako “rromaantičniim” ulogama i neopiisiiviim pjesmama… Nick Carter, Leo DiCaprio, Freddie Prinz Jr, Elijah Wood, Justin još u vrijeme N’Synca…Ne mogu više, ide mi na riganje… Ali mislim da je većina cura imala takve ere:-)
• Igre i igračke bez kojih nisi bio/bila “in”: Barbike su me pratile otkad znam za sebe, nadalje, tu su Tamagochi, Pogodi tko, Cluedo, Twister…TETRIS!!!
• Kad smo već kod igara, rođendani su bili pravi rudnik. Igrali smo se nezaobilaznog izbora za miss, slijepog miša, ubojice i detektiva, pokvarenog telefona, skakanja u vrećama…Čak i talent showa:-)
• Školske i izvannastavne aktivnosti- tko ih nije imao! Dramska družina- najčešće sam glumila zvjezdice, anđele, cvjetiće (ne znam što bi to trebalo značiti). I uz liturgijsku grupu me vežu lijepe uspomene. Ne samo da smo razvijali svoj odnos prema Bogu i pjevačke sposobnosti, također smo se i ludo zabavljali, išli na izlete, pjevačka natjecanja, radili predstave za blagdane… Nakon informatike, atletike, engleskog i ostalih manje zanimljivih aktivnosti, s najvećim se osmijehom prisjećam novinarske grupe. Nije potrebno objašnjenje:-)
• Kako smo provodili slobodno vrijeme? Pa, na početku osnovne još su uvijek bile popularne igre mame i tate, Barbike i Kenovi itd. Kasnije smo prešli na graničare, između dvije vatre, čišćenje livade(tako se zvala igra)i ostale vrste ulične zabave. Kad nam je i to dosadilo, pronašli smo napuštenu kuću, tj. ona je pronašla nas, i složili smo vlastiti stan- najprije u prizemlju, dok nismo shvatili da je bolje na katu, a kad nam ni to nije bilo dosta, preselili smo se na tavan. Dovukli smo stare madrace, stolice, stari radio, likovni pribor, nepokvarljivu hranu, knjige… I tamo provodili najluđe dane rane mladosti. Također smo bili opsjednuti detektivima i detektivskim štivom, pa smo se i time “ozbiljno” zabavljali (ako se tako može nazvati špijuniranje susjeda, popularnih cura iz škole, i otkrivanje tajnih prostorija u “našoj” kući). Pri kraju osnovne ono istinsko djetinjstvo jenjava, počinje se izlaziti, šminkati, tražiti frajere (ovaj puta iz stvarnog života), prvi puta se staje na štikle i počinju problemi malko drugačije vrste, i ono doba koje se naziva tinejdžerskim.

A o tome možda u nekom drugom postu!! Iako nisam fan preosobnih postova, tj. ne volim ih pisati, ovo je bio mali uvid u djelić mojega djetinjstva kojeg sam iznijela nadajući se da ću i vas podsjetiti na te lijepe dane…Neki možda silom prilika nisu bili toliko sretni, no to je razlog više da budemo zahvalni i uživamo u vlastitim uspomenama, koje su još ljepše ako ih se imamo s kime prisjećati.

Sjećate li se Vipove reklame od prije gotovo tri godine, na začetku njihovog novog korporativnog imidža? Veseli tinejdžeri i starčeki, i ostali veseli i dobro raspoloženi ljudi plešu i glupiraju se, a u pozadini se čuje simpatičan pjesmuljak:“Come up and see me and make me smile…“ Radi se zapravo o preradi hita iz sredine sedamdesetih „Make me smile“ Stevea Harleya i njegove grupe Cockney Rebel. Za one koji ne znaju „Cockney“ znači rođeni Londončanin (hm, vjerojatno ima isti status kao kod nas „Purger“- pa to ne može biti svak).

No, to nije prvi puta da se ova prpošna stvarčica koristi za neku reklamnu kampanju. 1995. godine korišten je za reklamni spot Carlsberga, a deset godina kasnije za Marks & Spencer. Također je 1997. godine korišten kao soundtrack za film The Full Monty.

Malo o karijeri ovih “tko-ih-ne-bi-volio” buntovnika:

Začetak Cockney Rebela dogodio se 1972. kada je tada 21-godišnji Steve Harley (rođen kao Steven Nice, dakako, u Londonu) započeo suradnju sa svojim bivšim partnerom u folklornoj glazbi Johnom Crockerom. Crocker je svirao mandolinu, violinu i gitaru, a u bendu su im se pridružili i bubnjar Stuart Ellliot, basist Paul Jeffreys i klavijaturist Milton Reame-James. U svojoj prvotnoj postavi bend je izdao albume “The Human Menagerie”, u prijevodu “Ljudski zvjerinjak”, i “The Psychomodo”. Jedan od njihovih prvih i najpoznatijih singlova bio je “Sebastian” sa prvog albuma, no još veći uspjeh postigao je “Make me smile” sa drugog albuma. Bend je mijenjao postavu, a i ime iz Cockney Rebel u Steve Harley & Cockney Rebel, ili Steve Harley Band , a Harley je dio karijere proveo kao smostalan pjevač. Naposlijetku su 2005. izdali album “The Quality of Mercy” kao Steve Harley & Cockney Rebel, jer su vjerojatno tako ostali zapamćeni od strane publike. Hm, jedva čekam da čujem kako danas zvuče A kako su nekad zvučali i izgledali, pogledajte ovdje (”Make Me Smile”) i ovdje (”Sebastian”).

Da, ako želim ostvarit  svoj san i otići u London, moram biti upućena u glazbenu povijest Londočana A i ovo mi je odlična priprema za esej iz radija

Inače prvo uvijek napišem post, a onda naslov…To su, kao, pravila dobrog spisateljstva. No, ja zaista nisam znala o čemu ovaj puta pisati, a tekuće rasprave oko odricanja za predstojeće blagdane kao stvorene su da se malo sjedne i razmisli. I tako ja napisah naslov, i sada razmišljam, razmišljam… i mislim da je baš dobro što sam se sjetila ove teme kad već ne bude prekasno, uvijek je dobro isplanirati stvari

1. Dobar stari način za odličnu zabavu, a malo potrošenih para je svakako organizacija  novogodišnjeg tuluma malo masovnijeg karaktera. Tu, dakako, ne mislim na dvjesto ljudi u prostoru metar sa metar. Ekipa od tridesetak, četrdesetak ljudi, od kojih će sigurno jedan imati kakav slobodan prostor koji ne treba iznajmljivati, sasvim je dovoljna za izvrsnu feštu. Tako sam prije tri godine dočekala novu 2006. s malo širim krugom prijatelja, svatko je dao 70 kuna i imali smo hrane i pića cijelu cjelcatu noć (i dobar dio jutra). Prostor u kojem smo organizirali proslavu ionako je bio zajednički prostor koji je bio namijenjen nama mladima i sekcijama koje smo tamo oformili. Dobra je stvar kod ovakvog tuluma što je čovjek okružen dovoljnim brojem bliskih prijatelja da mu bude ugodno, dovoljnim brojem znanaca da se s njima zbliži i bolje upozna, i dovoljnim brojem potpunih stranaca koje je uvijek zanimljivo upoznavati.

2. Također govoreći iz vlastitog iskustva, fora je proslaviti Novu u aranžmanu “doma-glavni trg-doma” s bliskom ekipicom od tek nekoliko ljudi- jedan donese pladanj, nečija mama napravi kolače, jedan napravi punč, dok se drugi pobrine za juhicu kad se u neko doba ekipa bude vraćala iz hladne novogodišnje noći. Svjećice, lampice i girlande za finu atmosfericu također su poželjne. Podrazumijeva se da će netko od tih bliskih ljudi imati praznu gajbu- tko zna na kakve se komade može naletjeti na putu prema gradu (ili od grada). A ako i ekipica ostane u istom sastavu, tu je novogodišnji maraton filmova kao krajnji izlaz u nuždi (iako preporučujem opskrbu DVD-ovima, nek se i to nađe pri ruci).

3. Znate li da se za Novu godinu može i zaraditi? Recept drage mi mamice, još iz njenih dana. Jednostavno, dvoje, troje ljudi može napraviti party godine ako je jedan od njih dobar DJ, jedan odličan organizator, a jedan ima žicu za dogovoriti najam nekog prostora i kojeg zaštitara. Iako je takvo što preporučljivije za manje sredine, gdje se ljudi znaju barem iz viđenja. Cijena ulaznice se kreira prema trošku najma+opreme+zaštitara+radnih sati provedenih u organiziranju tuluma, i to bi bilo to! Piće se nabavlja nakon što istekne rok kupnje ulaznice i prodaje se po “promotivnim cijenama” (u plastičnim čašicama, dakako). Treba imati i marketinšku crtu u svemu tome, privući ljude zanimljivim lecima, nagradnim igrama (uvijek pali!)… Ma čak i da se završi na pozitivnoj nuli, ipak se može ostat zadovoljan novogodišnjim tulumom po vlastitoj mjeri.

4.  Novogodišnja noć u krevetu, brdo klope i pića, srodna duša i sex maraton! Kad su u pitanju samo dvije osobe, financijska pitanja ne predstavljaju neki veliki problem. Neka slobodno sve bude u znaku blagdanskog kiča- od rublja, posteljine, ukrasa i koječega još. Na telki dobre komedije za umrijet od smijeha (mogu biti i loše, bitnije je ovo drugo). Šampanjac nezaobilazan!I puno, puno ljubavi. Znate onu- nadolazeća godina će biti onakva kako ste ju započeli:-) Ovo je izvrsna stvar za friške parove, koji su sami sebi dovoljni, ili pak za parove sa malo duljim stažom, ali koji su se zasitili bogatog društvenog života te su se naumili malo više posvetiti jedan drugome.

5.  “Mama, tata, vaše vam se djetešce odlučilo priključiti u proslavi ove divne silvestarske noći!” Nema do mamine klope, toplih papuča i prskalica u ponoć:-D Naravno, većina koja se odluči za ovu varijantu uvidjet će da u njima čuči još mnogo životne energije i nakon ponoći uputit će se u obilazak i priključiti se ostalim nadobudnim padobrancima…Nije moj stil, ali svakako paše džepu.

Evo, ako ste došli do kraja ovog posta, znači da je vrijedilo truda. Super bi bilo da ovdje objavite i neke svoje prijedloge na tu temu Do bloganja!

 - Hej, brate, pa što to piješ?

- Riblje ulje!

- Fuj! Kako možeš? Pa to je tako odvratno!

- Pa svaki puta kada popijem žličicu ribljeg ulja, mama mi dade deset kuna!

- Pa što onda radiš s tim kunama?

- Stavljam ih u kasicu-prasicu!

- I što onda?

- Pa kada se kasica-prasica napuni, mama izvuče novac i opet mi kupi bočicu ribljega ulja!

Bez brige, nisam skrenula, samo pratim sveopći trend laganini sadržaja u ovo teško doba kolokvija i seminara

Autor dijaloga (koji je malo prilagođen) je slavni dadaist Daniil Ivanovič Juvačov Harms.

Kulturno uzdizanje, širenje vidika, nove spoznaje… A gdje drugdje nego na raznim festivalima! I tako ja odlučih posjetiti festival jedne od meni najdražih umjetnosti - filma! I to ne bilo kakvog filma, već filma snimljenog u JEDNOM kadru. Riječ je, dakle, o međunarodnom festivalu filmova koji moraju zadovoljiti vrlo stroge kriterije žirija, tj. moraju biti snimljeni u jednom jedinom kadru, a uz to zadovoljavati i umjetničke kriterije. Ovo je već četvrti takav festival, koji se od 2003. godine odvija u Zagrebu, s pauzama 2005. i 2007. godine. Festival svake godine nadopunjuje dodatni program, retrospektive, tribine, sve kako bi festival bio još bogatiji sadržajem. A postoji i vrlo zanimljiva nadopuna festivalu imena Almost one, kojom se počast odaje filmovima koji tehnički nisu zadovoljili kriterije žirija, ali kvalietetom su zaslužili da ih se prikaže.

Filmovi su se ove godine prikazali u kinima Europa i Tuškanac, a moje je odredište bio Tuškanac. U tihoj i skromnoj atmosferi (NEDOVOLJNO LJUDSTVA!) predstavljeni su autori koji su nas odlučili počastiti svojom nazočnošću, te je potom uslijedio program: deset filmova snimljenih u jednom kadru, od kojih je najduži trajao 13 minuta, i jednog filma s dodatnim kadrom. Repertoar me se jako dojmio, i zbog toga mi je još više žao što je odaziv bio tako slab. Vjerujem da bi i autorima bilo draže čuti malo zvučniji i jači pljesak nakon njihovog filma, umjesto slabašnog pljeska malobrojnih ruku. Tim više što je cijena ulaznice bila izuzetno povoljna- čitaj: 0 kuna.

Neobična je činjenica da je ono što potiče umjetničko izražavanje najčešće neka melankolija, negativnost ili pak okrutna slika svijeta. I iako su takvi uratci cijenjeni, malo je onih koji se ne baziraju na nekim negativnostima. Tu bih izdvojila kratki film (dapače, najkraći- samo dvije minute) našeg autora Natka Stipaničeva, Rhodes. Simpatično, kratko, melodiozno Neka ostvarenja su izuzetno inovativna, s neočekivanim obratom i visokom kvalitetom snimanog kadra. Film naziva Melankolični intelekt je film koji mi se najmanje svidio, iako je kvalitetan i ima duboke misli o kojima svakako vrijedi razmisliti, no kad netko na onom groznom njemačkom (duboko se ispričavam svima koji su emotivno vezani uz taj jezik) priča o najcrnjim mislima koje ga obuzimaju, uz prikaz golog muškarca u crnom mulju, zbilja te strese neka jeza.

Pijana konkubina je uradak koji pristigao čak s Tajvana i u suštini je vrlo, vrlo tužan jer prikazuje staricu koja je izgubila sina i koja je, unatoč trudu njenih bližnjih, vječito nezadovoljna, što naposlijetku izaziva i nezadovoljstvo njih samih. Film koji me se najviše dojmio pričom pristiže iz SAD-a. Film se zove Istina o licima i bavi se osjećajima majke koja je izgubila jednu kćer, a druga je prihvatila poziv u ekipu arheoloških istražitelja koji odlaze u Afriku. Sve je to ukomponirano u nekoliko minuta u trgovini haljinama gdje majka i kći traže idealnu haljinu za kćerinu dodjelu diplome, i uz ležeran razgovor majka zapravo izražava svoje osjećaje i zabrinutost kćerinim odlaskom. I tako sve dok se u trgovini ne pojavi bivši dečko preminule joj kćeri i njegova nova cura, što samo potiče lavinu sjećanja i osjećaja krivice.

Gledajući kadar i perspektivu, a ne toliko priču, izvrsni uratci stižu nam iz Velike Britanije- jedan u konkurenciji i jedan izvan nje. Oba su snimljena u parku gdje se sunčan dan i zelenilo isprepliću s krvavim prikazima u prvom, te  uznemirujućom, no psihološki zanimljivom pričom u drugom. O svakom bih filmu mogla napisati barem jedan post, no ovdje ću se još samo osvrnuti na pozitivne karakteristike ovakvog i sličnih festivala. Osim što je pristupačan širokim masama (koje to ne znaju iskoristiti), jača kritička gledišta pojedinaca, uči nas tehnikama snimanja, tjera na razmišljanje, potiče maštu više nego komercijalna hollywoodska ostvarenja pri kojima je sve servirano kao na pladnju- ne postoje različitosti interpretacija i nema poticaja na kreativnost. Mislim da bi svatko trebao s vremena na vrijeme odgledati ovakva na prvi pogled malo alternativnija djela, za osvježenje naših kognitivnih struktura.

Cinestar je zakon, ali ljudi, dajmo šansu Europi i Tuškancu! (Sjedala nisu tako grozna kao što pričaju )

Prošlo je podosta vremena odkad si u menzi imao menije i plaćao ih bonovima, odkad zapravo i nisi ništa drugo i mogao uzeti osim menija. Kakva čokoladna mlijeka, Euforije u 77 različitih okusa, kakav puding, kakav sladoled… Iako se menza prilično modernizirala i obogatila ponudu u zadnjih dvadesetak godina, a i sustav plaćanja se modernizirao, ona i dalje ima bezvremenskih nedostataka.

Ljudi moji, tko je od vas znao naći dlaku u svom jelu? Ili bubu, pa čak i nokat?! Ima i toga, da, da. Vjerujem da se mnogima dogodilo. Ali, molim vas lijepo, tko je do sada u svom finom pomfriju s kečapom, bolonjezama, pečenom kotletu ili, u mom slučaju, odresku s povrćem, našao ČAVAO!? Ne baš čavao, ali ipak to bijaše jedna željezna spiralna tvorba oblikom vrlo nalik na čavao koja mi se našla pod zubima.

Da pošaljem u 24 sata? Da se izderem na sve u kuhinji? Mogla sam progutati to čudo, ozlijediti se, dobiti sepsu… Na kraju sam u miru pojela ostatak jela, odnijela “čavao” u kuhinju i mirnim glasom rekla što se dogodilo, na što mi se teta iz kuhinje ljubazno ispričala i rekla kako je dotičan komad željeza ispao iz fritez. Ah, što se može, mislim ja. Sve je prošlo u redu, a to je najbitnije. Ne želim razmišljati što bi bilo kad bi bilo. A 24 sata je ostao uskrećen za jednu SENZACIONALNU, UDARNU, MUST KNOW vijest koja bi mu povećala nakladu do neslućenih razmjera. Ma čak ni Nik Titanik ne bi dobio prostor u tom broju, od siline informacija koju bi ta vijest donijela. A tek komentari… Ma gdje bi im bio kraj.

Ova me zgoda podsjetila na ogavnu školsku kuhinju u osnovnoj školi, pa sam, ponukana time, odlučila sastaviti mali popis bizarnih stvari koje ljudi svakodnevno nalaze u hrani koju jedu.

- crvi u cornflakesu koji su nam u osnovnoj školi servirani više puta mjesečno - nema što, brinuli su da mi klinci u razvoju dobijemo dostatnu količinu proteina

- (ne)zgoda s  Dinarom i njihovim kruhom u kojem je pronađen prepečeni miš (!!)

- flaster - iako užasno gadno, često možemo pročitati članak o flasteru pronađenom u hrani

- pljuvačka - doduše, ne kod nas, ali skrivena kamera snima svakakve nepodopštine frustriranih kuhara

Nadam se da nakon ovoga nećete tražiti konobara da vam zamijeni juhu u kojoj ste pronašli mušicu.

Dobar vam tek! I sretno!

        (slike preuzete s portala moj-student.com)

Žestoko, glasno, energično, masovno… Eto, takav bijaše prosvjed koji se na današnji dan održao na ulicama grada Zagreba. Moja neznatna pojava prisustvovala je ovoj borbi (i odmah mi je postalo jasno da moja pojava više nije neznatna) kako bi podržala akciju čiji je cilj ne samo država znanja danas, već i država znanja sutra. Iako sam mislila oboružati se fotićem i snimati skandiranje i izjave ljudi (ko pravi novinar:-), prazne baterije nisu mogle zaustaviti snažnu želju da svojim prisutstvom postanem dio mase s istim ciljem: dobiti znanje, a ne kupovati ga.

Mimara- podne, sveučilište- podne i trideset, te, naposlijetku, Katarinin trg na kojemu je energija okupljenih trebala doći do vrhunca. Ohrabrujući govori ispred Mimare i Sveučilišta odveli su buntovnike s razlogom do još većeg pozitivnog buntovništva. Podrška vozača na semaforima, trgovaca koji su izašli iz svojih trgovina, školaraca i prolaznika samo je pojačavala volju i želju. Uz transparente “EUtanazija obrazovanja”, “One world, one struggle- education is not for sale”, “Novac u školstvo, ne u vojsku!”, “Nemamo što izgubiti osim školarina” i slično, gnjev je bio potpun. Ali kakav je bio učinak?

Na Katarininom trgu je nakon manje od sat vremena ostalo dvjestotinjak ljudi (od osamstotinjak, koliko ih je sudjelovalo na prosvjedu). To su bili oni najuporniji, najizdržljiviji, koji su i dalje nastavili zviždati i skandirati za svijet znanja bez elitizma. Moram priznati da sam nakon dva sata prosvjedovanja i ja odustala, no iskreno se nadajući da će ovoga puta obećanja biti pretvorena u zakone. Dakle, učinak. Ona krajnja točka zbog koje je toliko truda i volje uloženo u organizaciju prosvjeda istodobno održanog u 20 zemalja diljem svijeta. Još je nismo dočekali. Ipak, nada umire posljednja.

I zato, svi koji niste sudjelovali na ovom prosvjedu, nemojte reći: “Ah, budem drugi puta.” jer drugog puta ne smije biti!

Možda malo kasnim s ovim postom, ali nisam mogla odoljeti iskušenju da se osvrnem na jednu od meni najdražih izlika za dobru zabavu- riječ je, dakako, o Noći vještica iliti Halloweenu, što je skraćenica od naslova ovog posta. Priča o Halloweenu potječe još od starih Kelta, koji su 1. studenog slavili novu godinu, a vjerovali su da večer uoči nove godine njihovi mrtvi izlaze iz grobova i dolaze ih posjetiti u njihove domove. Kako su se bojali mogućeg susreta s mrtvima, zamaskirali bi se i proizvodili zaglušujuću buku u nadi da će ih tako otjerati.

A ona nama simpatična bundeva s nacerenom facom potječe iz priče o Jacku O’Lanternu (Jacku Fenjeru) koji je toliko naljutio vraga da nije ni u pakao smio (a kamoli u raj). Kako bi ga se riješio, vrag mu je dao žeravicu ugljena koju je Jack stavio u izdubljenu bundevu i tako postao simbol izgubljene duše koja luta među svjetovima. Opširnije o legendama iz kojih je nastao Halloween možete doznati klikom ovdje: Noć vještica

To je jedna strana priče. Druga je strana ona zbog koje volimo Noć vještica. Bilo privatna fešta pod maskama, sa kotlom punim “otrovnih” jabuka i svježom, još uvijek toplom krvlju (čitaj: kuhanim vinom), ili razulareni party, također pod maskama, u gradu- zabava je zajamčena. Ja sam se osobno jako dobro provela, i to u kostimu žene-mačke a la Michelle Pfeiffer, na fešti u rodnom mi gradu. Ludnica do daske. A kako su se provele kolege i kolegice? Evo nekoliko izjava:

“Bila sam u Tvornici. Loše. Ni do koljena nama predragoj Mochvari. Ali bio je bar dragi DJ Mario Kovač koji je inače bio u Mochvari, ali i po njemu se vidlo da to nije Mochvara. Neke šuge je puštal… Bila sam vila! Šljokasti rajf i štapić.”

“Bio sam u Saloonu i Hemichu…Saloon-trash-gužva-odlične maske…Hemich-house-nema gužve opće, jer smo čekali u redu 10ak minuta-presavršeno-još bolje maske.”

“Na rođendanskom Halloween partyju, bilo je prefora, imali smo sve u tom stilu, buce, bale sijena po podu, bil je mrak, paukove mreže. A maske su bile Hitler, Eva Braun i njihov Židov, djevojčica zombi, Smrt, vještice, Freddy Kruger…a bila je maska i Simone Gotovac!” (da mi je to bilo vidjeti:) “Ja sam bila vražji anđel, hehe.”

“Bila sam doma s dečkom, napravila sam neki spoki Halloween ugođaj igledali smo film Noć vještica, haha…” (Tko kaže da ne može u dvoje?)

A imamo i jedan vrlo iscrpan izvještaj: “Evo, ja sam ti bila u Papasu..najpoznatijem karlovačkom baru. Bio je helloween party-bundeve,svijećice i bilo je dosta ljudi zamaskirano.ja nisam Konobari su isto bili kao vjestice i drakule. U Karlovcu je svake godine helloween party u starom gradu Dubovcu (dvorac) i tamo ti sivraju poznati i nepoznati mladi karlovački bendovi. Ove godine nisam bila Ali je to super..dođe dosta ljudi,na otovorenom je i super okruženje. To ti je to..u svim kafićima u kojima se izlazi su bili helloween partyi-u jednom uz tamburaše u durgom uz rock muziku..ali sam bila samo u Papasu.”

“Ja sam bila doma..asocijalno nastrojena. Učila i otišla spavat oko dva.. A planirala sam ići i maskirati se u detektor laži. Buraz me pošaral slučajno po ruci s markerom i nije išlo dole pa sam izgledala ko detektor laži..I još sam si tablu napravila na kojoj je pisalo detektor laži.” Mislim da imamo pobjednika!! Skripte i knjige za Noć vještica - pravo spooky okruženje! Sad znamo za iduću godinu:-)

Prije nego što napišem nekoliko riječi o događaju na kojem sam imala prilike prisustvovati, voljela bih razotkriti veo tajne…tko sam ja. Znači li vam nešto “multipraktik”? Ako da, spadate među moju vjernu publiku koja će, nadam se, nastaviti to biti i na ovom blogu nešto drugačijeg karaktera. Ako ne, nadam se da ćete to postati;-) Možda nisam bila sasvim jasna u prvom postu, ali vrijeme je da krenem korak dalje, da se malo, kako rekoh, aktiviram. No, laganini sadržaja neće izostati. Ovaj blog vidim kao stepenicu gore, iako će tek vrijeme pokazati je li to bila stepenica gore ili dolje. Jedino će mi nedostajati moja stara “multipraktična” pozadina, ali i to ću uspješno prebroditi.

Događaj na koji sam se naumila osvrnuti bilo je predstavljanje knjige “Upravljanje poslovnim procesima: Organizacijski i informacijski pristup”. Autori knjige su Vesna Bosilj Vukšić, Tomislav Hernaus i Andrej Kovačić. Knjiga je u svečanoj atmosferi bila predstavljena na Ekonomskom fakultetu i moj cilj ovdje nije baljezgati o tome tko je sve tamo bio, kakve je tko govorancije imao, već povezati ovo iznimno djelo sa našom strukom. Poslužit ću se kratkom pričicom napisanom u uvodu knjige:

“Skupina mornara zatekla se u starom čamcu. Čamac je udario u stijenu i počeo propuštati vodu. Mornari su se počeli svađati zbog čije su pogreške udarili u stijenu. Zatim su se prepirali nastojeći utvrditi čija je dužnost zakrpati rupu. Oni na desnom boku čamca tvrdili su da bi oni s lijevog boka trebali biti odgovorni za njezin popravak zato što je rupa bila na lijevoj strani. Cijelo to vrijeme čamac se punio vodom. Dok se posada čamca prepirala, naišao je veliki val i potopio čamac. Svi su se utopili.” (Clemmer, 2006.)

Ova anegdota ukazuje nam da “poslovne procese ne treba promatrati zasebno, nego u širem kontekstu”. To je razlog zašto sam se odlučila osvrnuti na ovu knjigu. Novinarski posao jedan je od najrazgranatijih poslova koji postoje. Sama proizvodnja sadržaja, zajedno sa proizvodnjom konkretnog medijskog proizvoda, zahtjevan je posao koji traži visoku razinu upravljačkih sposobnosti. Osobito kad je riječ o cijenjenijim i kvalitetnijim medijskim proizvodima. Na fakultetu učimo kako pisati, kako razlučiti bitno od nebitnog, teorije selekcije vijesti, političke sustave, zakone, razvoj novinstva i novinarstva… A gdje učimo vještine koje bi nas jednoga dana mogle dovesti do pozicije glavnog urednika ili neke druge odgovornije pozicije? Sve što se odvija u medijskim kućama, a i izvan njih jesu vrsta poslovnih procesa, te ne vidim razloga zašto bi bilo što “poslovno” vezali samo uz ekonomske pojmove. Eto, ja sam odlučila proširiti vidike i skoknuti do fakulteta u susjedstvu s kojim imamo više zajedničkog nego što se na prvi pogled čini.

Svi smo mi mornari koji se spremamo zaploviti medijskim vodama, a neki će od nas zaploviti u istom čamcu, stoga bismo trebali naučiti raditi kao zasebni organi u jednom organizmu. I Studosfera je dobar početak:-)

Uključite se, aktivirajte se, stvarajte, sudjelujte… Ohrabrujuće i poticajne riječi djelovale su na onaj pustolovni duh u meni koji često ispašta zbog čiste fizičke lijenosti. E pa sad je tome kraj! Predstavljam vam novu, dinamičniju, spremniju na akciju… nadobudnu novinarku, stručnjakinju za sve i ništa, blogericu u usponu.

Dobrodošli u svijet svega i svačega, moj je cilj pružiti vam obilje zanimljivosti iz svih područja zabave, kulture kao i svakodnevnog života.

Kao novinarka pokušat ću izbrusiti vještinu pisanja izvještaja sa raznih događanja, intervjua i moje omiljene vrste još od prapočetaka u osnovnjaku- reportaže. Za što veću kvalitetu ovih umotvorina, nastojat ću vas opskrbiti i dovoljnom količinom fotki, linkova i snimaka. Prije toga SAMO moram proći tehničku obuku koju nisam u prošlom semestru (zbog lijenosti, dakako), i zabava može početi, Od cijenjene publike očekujem podršku, otipkajte tih par slova za komentar, dobar, loš ili zao, bitno je da i vi sudjelujete. Pozdrav…